29.04.2020

Sasvim osobno o osjećajima nakon pandemije i potresa.

Brojni stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja su pisali odlične tekstove netom nakon što je pandemija proglašena na temu kako živjeti u izolaciji. U takvim tekstovima se moglo naći pregršt savjeta kako osmisliti život u ograničenom kućnom prostoru s ukućanima.

Neki od tekstova su bili usmjereni i na osobe koje žive same. Savjeti su uglavnom išli u smjeru učenja novih vještina, usvajanja novih znanja, osmišljavanjem vremena koje će članovi obitelji provoditi skupa (igre na ploči, zajedničko kuhanje, ples ili sl.).

Cijenim kolege koji su se aktivirali već na samom početku.

Vrlo brzo nakon proglašenja pandemije Zagreb je pogodio i jak potres koji je imao razorne posljedice na uži ali i širi dio grada.

Na već narušenu normalnost života pridružili su nam se dodatni šok, strah, i nesigurnost prouzrokovani jakim potresom ali i konstantnim podrhtavanjem tla koje traje i dan danas.

Nakon potresa ponovno su se javili brojni tekstovi s uputama kako umanjiti anksioznost, praktični savjeti o aktivnostima tijekom dana, prijedlozima za bolji san i sl.

Tekstovi na koje sam tada nailazila su bili jasni i precizni i naglašavali su da se prate upute:

Stožera. Epidemiologa. Seizmologa.

Cijenim i takve članke i smatram ih korisnim.

U njima su se nalazili konkretne i jasne upute i brojevi telefona pomoći za ljude čije je psihofizičko stanje bilo narušeno i koji su trebali hitnu psihološku ili fizičku pomoć.

 

Svjesna sam da je svatko od nas (bilo da živimo sami ili s obitelji) pronalazio način kako da se nosi sa novonastalom situacijom. Kako sam bila u kontaktu s većim brojem kolega ali i prijatelja svjedočila sam koliko je ljudski duh šarolik, velik, slab, ranjiv i moćan.

Dio ljudi s kojima sam kontaktirala izjavio je da se vrlo dobro snalaze u danim okolnostima.

Veći dio je bio uplašen ali vrlo vješto su manevrirali i fokusirali se na upute stožera, proučavali izjave epidemiologa, pratili svaki dan vijesti.

Srećom manji broj ljudi je slobodno vrijeme iskoristio proučavanju i širenju tekstova i video uradaka o raznim teorijama zavjere, od 5G mreže, preko uzroka pandemije, do kraha svjetske ekonomije itd.

 

Moje reakcije nakon proglašenja pandemije, a osobito potresa nisu nešto na što sam bila ponosna prvih par tjedana. Bila sam preplašena i danima nakon prvog potresa sam spavala u trenirci. Osjećala sam ljutnju, a najduže mi je trebalo da dođem u kontakt s tugom.

Kako sam po prirodi ekstrovert, svoje sam osjećaje dijelila, ne samo s članovima svoje obitelji, nego i putem fb, video poziva s prijateljima…

Najviše sam osjećala sram zbog činjenice da, kao netko tko radi dugi niz godina savjetovanje s ljudima i osnažuje psihohigijenu drugih i svoju, nisam dovoljno jaka.

Nisam pisala  afirmativne tekstove u doba izolacije.

Općenito nisam bila aktivna u struci.

 

Prateći svoje unutarnje procese došla sam do zaključka da je za mene bilo najbolje upravo to što sam si dopustila čitav spektar različitih osjećaja i slabosti .

Što se nisam trsila praviti jačom nego što jesam.

Što sam dopustila u to vrijeme da me članovi moje obitelji zaštite i daju mi više pažnje nego inače.

Shvatila sam da za mene ovo nije vrijeme učenja i stjecanja novih vještina, ni velikog unutarnjeg preslagivanja.

Shvatila sam koliko je sada bitno da svatko do nas na svoj autentičan način podnese nenormalnost i neizvjesnost u kojoj smo se našli i u kojoj se i dalje nalazimo.

 

Odavno više ne spavam u trenirci i ne budim se na podrhtavanje tla.

Pandemiju shvaćam ozbiljno i odgovorno prateći upute stručnjaka.

Osjećam se osnaženo a idući tjedan počinjem raditi.

Mišljenja sam da mi širok spektar emocija koje sam prošla daje snagu za buduće procese s klijentima.

 

Smatram bitnim da mi, koji se bavimo  pružanjem psihološke pomoći, ne dajemo prema van sliku kao da smo roboti koji su pripremljeni za sve scenarije već živa bića kojima se Život događa jednako kao i svima, ali smo sigurno educirani da podijelimo sa vama sve što ste prošli i prolazite u ovom trenutku.

 

Upravo to je Život.

Život koji ne čeka kraj pandemije niti prestanak podrhtavanja tla. On je ono što se događa sada i ovdje.

11.07.2019

Kako odabrati psihoterapeuta

Odluku o odlasku na psihoterapiju nije lako donijeti. Ponekad od prve pomisli da bi bilo korisno potražiti stručnu pomoć i odluke prođu godine, a često između odluke i stvarnog prvog javljanja terapeutu prođe još neko vrijeme. Naposljetku, problem je i kojeg terapeuta izabrati. Ljudi najčešće ne znaju ni za jednoga, ni kako ga pronaći , pa čak i ako znaju za nekoga - ne znaju koliko je pouzdan i djelotvoran, koliko im može pomoći.

U takvim okolnostima ključni element za izbor i odluku može biti preporuka nekoga tko je već iskusio uspješan tretman. Ipak, kako je temeljna pretpostavka uspiješnog tretmana međusobno povjerenje, najznačajniji element procjene je osobno iskustvo kontakta s terapeutom. Prvi susret nije obavezni početak dugotrajnog neraskidivog odnosa, nego tek upoznavanje, pri čemu obje strane imaju pravo da to ujedno bude i posljednji, ali se otvara mogućnost nastavka zajedničkog puta prema željenom cilju.

Korisno se prethodno informirati o različitim psihoterapijskim pravcima. Više možete saznati na službenim stranicama Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske u njihovoj brošuri.

Psihoterapija se može opisati i kao zajedničko putovanje klijenta i terapeuta, pri čemu je klijent osoba koja jedina zna što joj zaista treba, što je za nju najbolje i kuda želi ići, a suputnika na tom putu u često daleke i manje poznate zemlje nalazi u nešto iskusnijem putniku – terapeutu.

(Jasmina Sočković, psihoterapeutkinja)

©2019 Centar za unapređenje kvalitete života.